Dimitrije Milenković (Niš, 1935 – Niš, 2025), pesnik, esejista i istaknuti kulturni radnik, preminuo je 30. januara u devedesetoj godini života. Sahranjen je danas na Novom groblju u Nišu.
Njegov odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak za nišku i srpsku književnost. Pesnik prepoznatljivog aristokratskog stava i manira, čovek profinjene lirike i bogate umetničke misli, ostavio je neizbrisiv trag u kulturnom životu grada.
Milenković je bio jedan od istaknutih članova znamenite pesničke generacije koja je ponikla u niškoj gimnazijskoj literarnoj družini „Njegoš“, zajedno sa Brankom Miljkovićem, Lukom Prošićem, Vidosavom Vicom Petrovićem, Gordanom Todorović, Radoslavom Vojvodićem i Dimitrijem Tasićem. Njegove pesme, u slobodnoj interpretaciji Brankovog stiha iz „Balade“, nastavljaju da svetle sa neba iznad Niša, reflektujući dubinu njegovih misli.
Diplomirao je jugoslovensku i svetsku književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Tokom svoje bogate karijere radio je kao novinar, glavni urednik „Glasa omladine“, urednik kulturne rubrike „Narodnih novina“, direktor Izdavačke kuće „Gradina“, upravnik Narodnog pozorišta u Nišu i predsednik Odbora Skupštine grada Niša za međunarodnu saradnju.
Njegovo književno stvaralaštvo obuhvata poeziju, prozu i eseje, a njegovi radovi su prevođeni na jedanaest jezika i zastupljeni u brojnim domaćim i međunarodnim antologijama. Objavio je niz pesničkih zbirki, među kojima su „Pripitomljena svetlost“ (1964), „Glas prijatelja“ (1974), „Osmeh je najdraži gost“ (1980), „Potop i nebesa“ (1988), „Bez Noja“ (1990), „Povratak u Naisu“ (1991), „Taloženje smisla“ (1999), „Ushit i san“ (2003) i „Darodavac uspomena“ (2017).
Takođe, priredio je važne antologije i sabrana dela Branka Miljkovića, kao i knjige „Stevan Sremac i stari Niš“ (2017) i „Branko Miljković – sudbinski glas pesnika“ (2020). Njegova dela su trajni doprinos srpskoj književnosti i kulturi.
Za svoj rad nagrađivan je brojnim priznanjima, uključujući Oktobarsku nagradu grada Niša, Zlatnu medalju Evropske akademije umetnosti, nagradu „Dragojlo Dudić“ i mnoge druge. Posebno priznanje dobio je 2024. godine na otvaranju 33. Književne kolonije Sićevo, kada mu je Društvo književnika i književnih prevodilaca Niša dodelilo nagradu „Sićevačke vizije“ za izuzetan doprinos ovoj kulturnoj manifestaciji.
Često je citirao latinsku izreku: Ars longa, vita brevis! (Umetnost je duga, život je kratak), potvrđujući sopstvenim delom istinitost ovih reči. Njegov odlazak je veliki gubitak, ali njegova umetnost ostaje da traje.