Roditelji dece sa teškoćama u razvoju često brinu o njihovoj budućnosti – kako će se osamostaliti, pronaći posao i biti deo društva. Upravo zato je pokrenuta inicijativa „Pod krovom podrške“, koja bi mogla da omogući mladima sa teškoćama u razvoju da žive samostalno uz stalnu podršku.
Ivana Radojičić, majka 19-godišnjeg Davida koji ima autizam, ističe da je ovaj projekat nada za sve roditelje koji strahuju šta će biti sa njihovom decom kada oni više ne budu tu.
„Da bi njemu bilo bolje, u gradu treba da zaživi neka usluga, gde bi on mogao da ostvaruje svoje potrebe, kao i svi mladi ljudi njegovog uzrasta – da se druži, da bude koristan član društva, da nađu adekvatno zaposlenje… Bilo bi dobro da krenemo od nečega. Svako ko ima dete sa posebnim potrebama, svim roditeljima je najveći strah šta će biti sa decom posle njih, da ne završe u nekoj instituciji ili domskom smeštaju”, navela je Ivana Radojičić.
Iako bi živeli samostalno, oni bi imali celodnevnu podršku.
„Oni bi bili naše komšije. Obično ih bude tri, četiri korisnika. Imaju 24-časovnu podršku. Ne bi se to samo svodilo na stanovanje, oni bi samo vodili računa o higijeni svog prostora, uz podršku bi odlazili na posao u neku lokalnu firmu, u radni centar. Radili bi sve ono što mladi ljudi rade, samo uz podršku, i ono što je najvažnije, bili bi korisni i svojoj zajednici i Srbiji”, pojasnila je Jelena Petković, predsednica Organizacije „Dan”.
Slični projekti već postoje u Pančevu, Kuli i Šapcu, a Niš bi mogao da postane prvi grad u ovom delu Srbije sa ovakvom uslugom. Ključna prepreka je saradnja sa lokalnom samoupravom i obezbeđivanje sredstava za finansiranje.
„Nadam se da će Grad Niš već sledeće godine uspeti da pokrene ovakav projekat“, poručuje Stevan Veselinović, član gradskog veća za socijalnu zaštitu.
Docentkinja Bojana Vranić sa Filozofskog fakulteta u Nišu sprovela je istraživanje koje je pokazalo da je najvažnije čuti glas samih mladih. Njihove želje i potrebe treba da budu u centru budućih rešenja.
Da li će Niš napraviti iskorak i omogućiti mladima sa teškoćama u razvoju da žive kao ravnopravni članovi društva – ostaje da se vidi.