Škola je jedno od prvih mesta na kojem deca ulaze u svet autoriteta izvan porodice. U njoj se ne uči samo matematika, jezik ili istorija, već i kako se razgovara, kako se sluša i kako se reaguje na grešku. Upravo zato odnos prosvetnih radnika prema đacima ima dalekosežne posledice, često mnogo veće nego što se u tom trenutku čini.
Reč nastavnika ne završava se u dnevniku niti u učionici. Ona se nosi kući, prepričava, pamti i – u nekim slučajevima – duboko urezuje. Deca možda zaborave lekciju, ali ne zaboravljaju način na koji su se osećala dok im se neko obraćao. Ton, pogled i izbor reči često ostaju snažniji od same poruke. Nije slučajno što je Branko Miljković zapisao: „Ubi me prejaka reč.“ U toj jednoj rečenici sabrana je sva težina izgovorenog – i odgovornost onoga ko govori.
Autoritet u obrazovanju ne bi smeo da se zasniva na strahu. Disciplina jeste neophodna, ali ona ne podrazumeva ponižavanje, javno prozivanje ili reči koje umanjuju lično dostojanstvo deteta. Granica između vaspitanja i povrede ponekad je tanka, ali odgovornost odraslih je da tu granicu prepoznaju i ne prelaze.
U vremenu u kojem deca sve ranije postaju izložena pritiscima, poređenjima i očekivanjima, škola bi trebalo da bude sigurno mesto. Prostor u kojem greška nije sramota, već prilika za učenje. Mesto gde se poštuje ličnost učenika, čak i kada se ukazuje na ono što nije dobro urađeno.
Prosvetni radnici imaju izuzetno težak i odgovoran posao. Njihova uloga je nezamenljiva i često nedovoljno cenjena. Upravo zato je važno govoriti o tome kako se autoritet gradi – ne vikom i zastrašivanjem, već doslednošću, znanjem i ljudskim odnosom. Nastavnik koji poštuje učenika ne gubi autoritet; naprotiv, on ga jača.
Način na koji se danas ophodimo prema deci u školama oblikuje društvo u kojem ćemo sutra živeti. Ako decu učimo da je normalno da se prema slabijima govori s visine, sutra ćemo se čuditi zašto nema dijaloga, empatije i međusobnog uvažavanja.
Škola je ogledalo društva. A svako ogledalo, pre ili kasnije, pokaže ono što u njega gleda.

